Knjiga Jedan vrhovni sud za BiH?

Knjiga Jedan vrhovni sud za BiH

12/06/2011

Centar za javno pravo objavio je knjigu pod nazivom Jedan vrhovni sud za BiH? Radovi objedinjeni u ovoj knjizi prethodno su objavljeni u Sveskama za javno pravo br. 4 i 5.

Sadržaj knjige:

Edin Šarčević, Treba li BiH jedan vrhovni sud?

Manfred Dauster, Vrhovni sud za Bosnu i Hercegovinu: razmišljanja o njegovoj neophodnosti

Sevima Sali-Terzić, Vrhovni sud Bosne i Hercegovine: odgovor na problem ili još jedan projekat u kontinuiranim reformama pravosuđa

Ljubomir Ožegović, Treba li BiH jedan vrhovni sud?

Branko Perić, Vrhovni sud BiH — između politike i prava

Nurko Pobrić, Treba li Bosni i Hercegovini vrhovni sud

Goran Marković, Treba li Bosni i Hercegovini jedan vrhovni sud: prilog raspravi

Zlatan Meškić, Osnivanje Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine kao uslov za članstvo u Evropskoj uniji

Vesna Rakić-Vodinelić, Da li je Bosni i Hercegovini potreban jedan vrhovni sud

Kompletnu knjigu možete preuzeti ovdje.


Edin Šarčević, Treba li BiH jedan vrhovni sud?

1. Sistem i problem

Pitanje iz naslova bi se u svakoj evropskoj državi shvatilo kao lakrdijaška pravna dosjetka. U Bosni ono ne stvara reflekse osmijeha; pitanje je ozbiljno i prate ga dramatična upozorenja. Tema je unekoliko izlizana političkim parolama i medijskim eskponiranjem političkih pozicija. No, stručni krugovi (sudije, tužioci, advokati i državni službenici) i akademska zajednica (saradnici univerzitetskih insitucija i naučno-istraživačkih instituta) imaju jasno artikulirine stavove o ovom pitanju. Oni nisu apodiktičke prirode, nego počivaju na analizi pravnog ustrojstva BiH i iznalaze argumente u uporednom pravu, jursidikciji Ustavnog suda BiH i u pozitivnom ustavnom pravu.

Jednoobrazan pravni stav, ipak, nije na vidiku. Naivno bi bilo u ustavnom modelu koji vlastite antinomije multiplicira kao srastanje “konstitutivnih naroda” i državnih institucija očekivati jednostavan konsenzus pravnika. Velikim dijelom ga osujećuje pravnički angažman pri etabliranju dejtonskog modela. Upravo su pravnici bitno uticali na političko oblikovanje aktuelnog državnopravnog modela, ako ga već nisu i sami kreirali. Čak ako i nismo u stanju konkretnim primjerima ilustrirati njihovu ulogu u pogledu izigravanja državnopravnih standarda koji su npr. najdirektnije (ustavnim pravom) kršili osnovna ljudska prava, ne smijemo je bagatelizirati. Pravnici su dio pravnog sistema, i u postojećoj konstelaciji se pokazalo da je stručna reakcija na pitanje iz naslova višestruko uslovljena ovom činjenicom. U analizama koje slijede možda se na najbolji način potvrđuje teza o praktičnoj relevanciji razlikovanja između “sistemskog mišljenja” i “problemskog mišljenja”: prvo insistira na održavanju sistema u koji se onda uklapaju svi unaprijed programirani odgovori, drugo insistira na priznanju da postoji principijelno neograničen broj relevantnih aspekata koji se moraju uzeti u obzir za rješenje postojećeg problema. Problemski pristup pronalazi rješenje upotrebom opšteprihvaćenih pravnih standarda koji uvijek dobacuju dalje od statičnog uklapanja odgovora u postojeći pravni sistem.

Radovi objavljeni u ovoj knjizi pokazuju da je pitanje jednog vrhovnog suda za BiH razmatrano u shematski raspoznatljivom maniru: ili tendenciozno statički, u korist održavanja postojećeg stanja (sistemsko mišljenje), ili principijelno inovativno, iznalaženjem spektra argumenata koji govore u prilog osnivanja jednog vrhovnog suda za BiH (problemsko mišljenje).


2. Argumenti u kontekstu

Praktično bi ovakva sistematizacija mogla poslužiti utvrđivanju stvarne ovisnosti između entitetskih sistema i zauzetih stavova. Na prvi pogled se čini da su pravnici koji imaju profesionalnu bazu u Republici Srpskoj pobornici sistemskog, a pravnici iz Federacije problemskog mišljenja. Takva tipizacija može samo poslužiti kao opšti orijentir koji tačno detektira “političku jurisprudenciju”. Shema je u cjelini održiva isključivo izvan stručnog diskursa, tamo gdje progovaraju “politički istomišljenici” bez uzajamnog sučeljavanja suprotstavljenih stavova. Pregled argumenata iz radova u ovoj knjizi pokazuje da u BiH uzajamna veza između “entitetske baze” i pravnog stava, premda dominantna, nije isključive prirode: analitičari se rukovode sistemskim i problemskim argumentima i rezultati do kojih dolaze ne predstavljaju nužno entitetski politički stav.

Ako u konačan bilans unesemo i autore iz inozemstva i njihove više načelne nego konkretne analitičke doprinose samoj temi, dobićemo sumu argumenata koji samo dijelom protivrječe jedni drugima i podrazumijevaju različite zaključke, a dijelom notificiraju stavove u prilog i protiv jednog suda. U drugom slučaju je riječ više o evidenciji argumenata koji se mogu utemeljiti dogmatski usmjerenom analizom nego o argumentaciji koja podrazumijeva je dan zaključak. Iz takvog analitičkog okvira možemo naučiti kako se evidentira vladajuće mišljenje koje ulazi u duktus zajedničkog rezultata: preuzimanjem neosporenog sadržaja i “viška” upotrebljivih argumenata u konačan zaključak. Takvim postupkom se dolazi do zajedničkog supstrata objavljenih analiza, naime, da u BiH postoji jedan jursidickijom nepokriven normativni prostor koji zahtijeva uspostavljanje jedne sudske instance u rangu vrhovnog suda.

Pogledajmo kako izgledaju argumenti.

3. Argumenti “protiv” i argumenti “za”

Protiv uspostavljanja jednog vrhovnog suda za BiH govori više teza. One imaju srodne semantičke osnove. Iz publiciranih radova se mogu sistematizirati u sljedeće cjeline:
— Uporednopravni argument: Bosanskohercegovački federalizam nema pravne uzore. On se ne može osloniti na neki model iz uporednog prava. Ne postoji “federalni standard” koji nalaže uspostavljanje jednog vrhovnog suda. Federacije su po sebi specifični državnopravni konstrukti koji ne dopuštaju poopštivost. Ne vidi se ni analogna državno-pravna konstelacija koja bi mogla biti iskorištena kao uzor ili mjerilo za bosanskohercegovačko ustrojstvo pravosudne vlasti.
— Argument političke volje: dejtonski ustavni model je izraz političke volje koja ga je uspostavila. Ona je bila i ostala na poziciji pravosudnog ustrojstva bez jednog vrhovnog suda. Ta se činjenica mora respektirati kao razlog za održavanje postojećeg ustrojstva.
— Argument ustavnog prava: raspodjela nadležnosti prema važećem Ustavu BiH ostavlja vrlo uzak krug nadležnosti institucijama BiH. Takvom rješenju odgovara ustrojstvo pravosudne vlasti. Jedan vrhovni sud nije kompatibilan sa doslovnim ustavnim tekstom. Svaki pokušaj
uspostavljanja takvog suda bi bio u suprotnosti sa izričitim ustavnim odredbama iz čl. III Ustava.
— Argument ustavnog suda: Ustavni sud BiH ima mogućnosti da u okviru apelacione nadležnosti rješava slučajeve nejednake primjene prava i da zaštiti ravnopravnosti građana pred sudovima. Osnivanje novog vrhovnog suda zbog toga nije neophodno. U dosadašnjoj praksi Ust. sud preispitivao je presudu redovnog suda kada se radilo o očiglednoj proizvoljnosti ili diskriminatorskoj primjeni prava, ili o nejasnim i nepreciznim obrazloženjima sudske odluke (osloncem na čl. 64 I i II Pravila US). Iz toga slijedi da Ustavni sud na zadovoljavajući način nadomješta jedan vrhovni sud i da u okviru svojih nadležnosti može korigirati institucionalnu slabost (nepostojanje jednog vrhovnog suda). Odluke Ustavnog suda i Visokog predstavnika ne predstavljaju pravni osnov za osnivanje novog vrhovnog suda. Do uspostavljanja Suda BiH je došlo zbog potrebe da se osigura vladavina prava i pravna sigurnost. Postojanje četiri pravna sistema u BiH, ne dokazuje po sebi da su povrijeđeni principi vladavine prava i pravne sigurnosti.
— Argument etabliranog ustrojstva sudova: Postojeće ustrojstvo počiva na autonomnim i zaokruženim pravnim sistemima entiteta i Distrikta Brčko. Oni funkcioniraju bez poteškoća i vidljivih manjkavosti. Uvo đenje nove sudske instance predstavlja zadiranje u etablirani pravosudni model i ugrožava uhodane mehanizme odlučivanja. Ustroj sudova je od 2003. u procesu reformi. Svaki radikalni zahvat, kakav je uvođenje jednog vrhovnog suda, predstavlja “reforme u reformi”. Time se stvara opšta zbrka. Ona bi se negativno odrazila na pravosuđe u cjelini. Po stojeći sistem je potrebno stabilizirati u sadašnjim okvirima, a uvođenje nove instance tome ne doprinosi.
— Argument sudske prakse: Nejasno je o kakvom se usaglašavanju sud ske prakse radi i šta se pod tim podrazumijeva, posebno ostaje nejasno čiju bi praksu usaglašavao takav sud. Usaglašavanje prakse svih sudova, podrazumijeva da entitetski sudovi primjenjuju državne zakone. To, opet, zahtijeva temeljnu izmjenu nadležnosti, izmjenu procesnih zakona i organizacionih propisa. Konačno, “usaglašavanje sudske prakse” predstavlja pravnu floskulu: ni tumačenja, ni mišljenja, a ni stavovi viših sudova ne stvaraju obaveze prema sudijama nižih
sudova – oni su nezavisni u kreaciji presuda. Održavanje zajedničkih sastanaka vrhovnih sudova entiteta i Apelacionog suda DB nadoknađuje postojanje jednog vrhovnog suda. U okviru ovih sjednica se razmjenjuju iskustva i iz građuje jedinstvena praksa. U prilog neophodnosti uspostavljanja jednog vrhovnog suda za BiH govore sljedeće grupe argumenata:
— Uporednopravni argument: iako u uporednom pravu ne postoji od govarajući opšteprihvaćeni uzor i standard, postoji evropski pravni krug država u koji je BiH integrirana. Kako samo BiH u ovom pravnom krugu nema jedan vrhovni sud, to se ovaj nedostatak mora otkloniti. Tako bi se i u BiH ustrojilo pravosuđe kao treća vlast.
— Argument državnosti: pravno uobličavanje države podrazumijeva zaokruženu sudsku vlast. Samo sa jednim vrhovnim sudom na vrhu hijerarhizirane piramide sudova mogu se ostvariti pravni i ustavni principi podjele vlasti, pravne države, socijalne države i princip očuvanja pravnog jedinstva. Jedan vrhovni sud je imanentan državnosti.
— Argument političke volje: dejtonski ustavni konstrukt je nedorečen i privremen. To slijedi iz njegove prvobitne svrhe – uspostavljanje mira. Kako je riječ o dirigovanom ustavotvorstvu koje se u praksi pokazalo neefikasnim, to se “politička volja” izvornih ustavotvoraca mora ignorisati. Ona je irelevantna izvan prvobitnog cilja: uspostavljanje mira.
— Argument ustavnog prava: Ustav niti zabranuje niti propisuje uspostavljanje jednog vrhovnog suda za BiH. Ustavni osnov se uz oslonac na odluku Ust. suda BiH U-26/01 (28. 09. 2001, ustavnost Zakona o Sudu BiH) dobija iz sistematske veze čl. III/1 u vezi sa čl. III/5, čl. II/1 i II/2 i čl. IV/4(a) Ustava. Čl. III/1 u vezi sa čl. III/5, zbog toga što pitanja koja ovdje nisu izričito nabrojana nisu u isključivoj nadležnosti entiteta. Zatim, čl. II/1 i II/2 u smislu zahtjeva da se obezbijedi najviši nivo zaštite ljudskih prava. Ovo će se postići uspostavljanjem jednog vrhovnog suda kao institucije koja će osigurati da sudovi djeluju u saglasnosti sa vladavinom prava i da zadovoljavaju uvjete EKLJP u pogledu pravičnih suđenja i efektivnih pravnih lijekova. Konačno čl. IV/4(a) kao propis koji ovlašćuje Parlamentarnu skupštinu da u okviru svoje nadležnosti zakonom uspostavi ovaj sud i da regulira njegove nadležnosti. Navedeni propisi konkretiziraju ustavne principe vladavine prava i demokratije. Osim toga, pisanom ustavnom pravu je imanentan ustavni princip integracije koji obavezuje državu da uspostavi jedan vrhovni sud.
— Argument Ustavnog suda: Ustavni sud nije sud treće instance i njegov zadatak nije da provjerava da li su redovni sudovi ispravno tumačili i primijenili pravo. Njegov zadatak je da provjerava da li je u konkretnom slučaju došlo do specifične povrede Ustava BiH i ustavnog
prava. Već zbog toga je pravnotehnički netačno, kao što je i suprotno prirodi ustavnog pravosuđa, u Ustavni sud BiH učitavati nadležnosti jednog vrhovnog suda. Apelacionu i kasacionu nadležnost je neophodno odvojiti i organizaciono-tehnički osigurati u ustrojstvu pravosudne vlasti.
— Argument sudske prakse: Postoji sasvim realna mogućnost da se razvije različita sudska praksa u entitetima i Distriktu Brčko. Ovo je izraženo u području krivičnog prava jer se primjenjuju tri krivična zakona. U izgledu je razvijanje različitih pravosudnih standarda i standarda krivičnog gonjenja. Potencijalna opasnost od razvijanja neusaglašenih standarda je dovoljan razlog za uspostavljanje sudske instance koja će ovo onemogućiti. Jedan vrhovni sud će odlučivati o načelnim pitanjima od pravne važnosti, ocjenjivati će zakonitost sudskih odluka
i usaglašavati sudsku praksu. Posebno je važna kontrola primjene prava BiH u građanskopravnoj oblasti u kojoj se može odlučivati u parničnom postupku. Jedan vrhovni sud je potreban da bi se u slučaju spora osigurala kontrola primjene državnog prava i saglasnost standarda primjene. Zajednički redovni sastanci vrhovnih sudova entiteta i Apelacionog suda Distrikta Brčko nemaju nikakvu pravnu snagu tako da ne stvaraju obaveze niti predstavljaju osnov na koji se mogu pozvati stranke u sudskim postupcima. Sudije, također, nisu obavezne da pri donošenju odluka uzimaju u obzir stavove sa redovnih sastanaka.
— Argument pridruživanja EU-integracijama: ili je pravno-tehnički nemoguć, ili je strukturalno otežan ulazak u evropske integracije bez jednog vrhovnog suda. EU-cilj uspostave jedinstvenog ekonomskog prostora ekvivalentan je ustavnom cilju iz čl. I/4. Zadatak je države da osigura jedinstvenu primjenu državnih zakona koji su donešeni radi uspostavljanja jedinstvenog ekonomskog prostora u BiH. Upravo se njihovom primjenom osigurava pristup jedinstvenom ekonomskom prostoru EU. Bez jednog vrhovnog suda je nemoguće ispuniti ovaj zadatak. Sposobnost preuzimanja EU-prava je bitno ograničena ustavnom raspodjelom regulativnih nadležnosti između države i entiteta. Sudska vlast je odgovorna za efikasno provođenje EU-prava. Bez jednog vrhovnog suda neće biti moguće osigurati efikasnu i jedinstvenu
primjenu državnih propisa koji će izići u susret preuzimanju pravnih stečevina EU u nacionalno zakonodavstvo. Strukturalne slabosti se ogledaju u postupku prethodnog odlučivanja (čl. 267 UFEU). Nacionalni sudovi u ovom postupku, svaki put kao sudovi posljednje instance, mogu ispuniti cilj koji slijedi iz dejstva odluke Evropskog suda samo za jedan dio državne teritorije (za entitete i Distrikt Brčko). Za htjevi Evropske komisije i SSP (Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju) upućuju na zaključak da će jedan vrhovni sud biti uslov za pristup EU kao put za neutralizaciju ove strukturalne slabosti.
— Argument internacionalnih zahtjeva: Svi predstavnici internacionalnih organizacija jednoznačno zahtijevaju uspostavljanje sudske instance koja bi po svom karakteru odgovarala vrhovnom sudu. Iz SSP, posebno iz njegovog čl. 70 slijedi obaveza BiH da uskladi postojeće zakone s pravnim stečevinama zajednice i da osigura propisanu primjenu i provođenje postojećeg i budućeg zakonodavstva. Ovim propisom su opisani kriteriji na osnovu kojih Evropska komisija zatijeva uspo stavljanje vrhovnog suda u BiH kao sudske instance koja će postojati kao garant jedinstvene primjene prava na cijelom državnom teritoriju.Vidi se da se argumentu evropskih integracija i argumentu kontrole primjene državnih zakona ne može staviti ozbiljan prigovor. Već je ovo dovoljno da se prizna pravna utemeljenost zahtjeva za uspostavljanjem jedne sudske instance na državnom nivou, instance koja će obavljati funkciju vrhovnog suda. Uz to se čini da je argument u korist objedinjavanja apelacione i kasacione nadležnosti u okviru postojećeg Ustavnog suda unekoliko “nategnut”: on računa sa ustavnim sudom koji odstupa od klasične nadležnosti ustavnih sudova i ulazi u domen kontrolnih nadležnosti redovnih sudova.

4. Kontrola i apelacija

Čini se da se stručna javnost ne posvećuje dovoljno pažnje razlici između apelacione i kasacione nadležnosti, odnosno, između apelacione i kontrolne nadležnosti kao karakterističnih nadležnosti ustavnih i vrhovnih sudova. Problem se prikazuje šematski i bez mnogo senzibiliteta za pravnu prirodu jednog i drugog suda i za pitanje svrhe postupaka
koji se pred njima vode. U zadatke vrhovnog suda se, tako, uz kontrolu konkretne primjene prava od strane redovnih sudova, ubraja i kontrola povrede ljudskih prava, dok se za ustavni sud konstruiše kontrolna nadležnost u okviru apelacionog postupka.
Nešto preciznija distinkcija je za temu iz naslova relevantna jer se na osnovu nje može utvrditi da li Ustavni sud BiH zaista može fungirati kao jedan vrhovni sud i preuzeti njegove nadležnosti. Pitanje uspostavljanja nove sudske instance u slučaju potvrdnog odgovora može se smatrati izlišnim. Budući da je izričito propisana članom IV/3.(b) Ustava, apelaciona nadležnost Ustavnog suda BiH nije sporna. Teškoće donosi pojam “apelacija” i problem određenja intenziteta kontrole sudskih akata u postupku apelacija. Dok se pojam apelacije može smatrati razjašnjenim, pitanje svrhe i mjere u kojoj Ustavni sud može provjeravati odluke redovnih sudova ostaje otvoreno. Odgovor na ovo pitanje, u okviru naše teme, zavisi od utvrđivanja konkretnog standarda koji važi za ustavne sudove općenito, pa i za Ustavni sud BiH. Prihvati li se, naime, da Ustavni sud može ili da mora u apelacionom postupku ulaziti u ocjenu utvrđivanja činjenica i kvalifikaciju činjeničnih stanja, u pitanje tumačenja zakona i njihove primjene na konkretan slučaj, dakle u pitanja koja su tipična nadležnost redovnih sudova, mora se postaviti i pitanje da li je smisleno uspostavljati jedan vrhovni sud. Na ovaj način bi se u okviru ustavnog suda mogla obezbijediti kontrolna funkcija jedne kasacione instance. Pri tom se mora imati u vidu da je Ustavni sud BiH incidentno provjeravao da li je u postupku pred redovnim sudovima došlo do povrede ustavnog prava BiH, proizvoljnom ili očigledno diskriminatorskom primjenom nekog zakona.
Iz takve prakse bi se mogao izvući dalekosežniji zaključak pod pretpostavkom da ona predstavlja uobičajenu (dakle, redovnu, osnovnu) nadležnost Ustavnog suda BiH. Dosadašnja praksa, međutim, pokazuje da je Ustavni sud BiH samo izuzetno, i to u okolnostima koje ukazuju na očigledne proizvoljnosti i diskriminaciju utvrdio da postoji specifična povreda Ustava BiH. Sam Ustavni sud utvrđuje da u principu nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji redovni sudovi tumače pozitivnopravne propise, osim ako odluke sudova krše ustavno pravo. To expressis verbis znači da sam Ustavni sud ovaj tip provjera koristi incidentno.
Prema tome, netačan je zaključak, da se u analognim konstelacijama radi o “osnovnoj nadležnosti”, o redovnoj ili osnovnoj nadležnosti Ustavnog suda koja predstavlja ili može predstavljati nadomjestak za jedan vrhovni sud. Uz to, on svojom odlukom ne ujednačava praksu entitetskih sudova, nego utvrđuje da je sporna presuda prekršila ustavno pravo zbog toga što je proizvoljna pa je u suprotnosti sa pravom na pravično suđenje i principom pravne sigurnosti kao elementom vladavine prava.
Konačno, ne može se Ustavnom sudu staviti pravno validan prigovor zbog incidentne provjere proizvoljnog tumačenja i primjene propisa u postupku pred redovnim sudovima zbog toga što u
principu svaka pogrešna presuda predstavlja povredu Ustava. Ona je nužna nadležnost ustavnog suda. No, od izuzetka (“incidentna provjera”) se ne smije praviti pravilo (“kontrola u okviru apelacije”).

5. Intenzitet provjere

Stvarni problem ovdje nije preklapanje nadležnosti jednog ustavnog sa jednim vrhovnim sudom, jer Ustavni sud još uvijek ostaje u svom domenu nadležnosti, nego pitanje dometa odnosno intenziteta provjere sudskih odluka redovnih sudova u apelacionom postupku. Pitanje je, dakle, kako intenzivno Ustavni sud BiH u apelacionom postupku smije provjeravati rad redovnih sudova u pogledu tumačenja i primjene zakona. Ako bi se nadležnost ustavnog suda u apelacionom postupku htjela proširiti izvan mehanizama provjere konkretne povrede spe ci-
fičnih ustavnih prava, onda bi se izigrala pravna priroda i smisao ustavnog suda. Ako bi se, istovremeno, iz njegove nadležnosti odstranila mogućnost incidentne provjere očigledne proizvoljnosti i očiglednog kršenja zahtjeva nediskriminacije, Ustavni sud bi bio uskraćen u pri-
mjeni ustavnog principa “pravna država” (“vladavina prava”), a stranka u sporu bi ostala bez zaštite u situaciji koja je očigledno nepravedna.
Prema tome, u apelacionu nadležnost ustavnog suda se moraju uračunati i (klasične) nadležnosti provjere sudskih akata s obzirom na mogućnost specifične povrede ustavnog prava, kao i incidentna provjera da li je na putu primjene zakona povrijeđeno ustavno pravo
očiglednom proizvoljnošću i diskriminacijskom primjenom zakona. Pritom se mora imati na umu da incidentna provjera nije jednaka opštoj nadležnosti stručnih, odnosno redovnih sudova koja podrazumijeva i kasacione nadležnosti jednog vrhovnog suda. Jer, Ustavni sud BiH ovdje ne ulazi u kvalifikaciju činjeničnih stanja, u svaki detalj tumačenja i primjene zakonskih propisa, u stavove stranaka i pravna mišljenja, on ne preuzima na sebe ulogu institucije koja osigurava konzistentnu sudsku praksu na entitetskom nivou, nego postupkom evidencije, koji je neophodan kako bi se savladala materija koja je predmet spora, provjerava da li postoje očigledne proizvoljnosti ili diskriminatorske radnje koje krše specifično ustavno pravo.
Razliku će pojasniti tzv. Heckova formula koju njemački Savezni ustavni sud koristi za diferencijaciju kontrolne nadležnosti Saveznog ustavnog suda u postupku individualne ustavne tužbe od postupka kontrole stručnih sudova: “Uobličavanje postupka, utvrđivanje i vrednovanje činjeničnog stanja, tumačenje zakona i njihova primjena na pojedinačni slučaj” su samo stvar stručnih sudova “i izuzeti su iz provjere Saveznog ustavnog suda, osim ako je povrijeđeno specifično ustavno pravo”. To se događa kada odluka stručnih sudova “počiva na načelno netačnom mišljenju koje je u rangu i po snazi jednako osnovnim pravima”,
ili u slučaju da “sama odluka krši osnovna prava jednog učesnika u postupku”. Ovo u praksi njemačkog Saveznog ustavnog suda znači da se kontrola primjene i tumačenja zakona (tzv. jednostavnog prava) svodi na kontrolu zabrane proizvoljnosti.
Ništa više nadležnosti ne uzima ni Ustavni sud BiH. On ne napušta tipično područje djelovanja jednog ustavnog suda i ne preuzima nadležnosti suda treće ili četvrte instance, odnosno superrevizionog suda. On u postupku apelacije ostaje u domenu provjere da li se nadležni sud pridržavao vanjskih granica ustava i vodi, konačno, računa o dvostrukom karakteru apelacije: o apelaciji kao instrumentu za subjektivno-individualnu pravnu zaštitu i o apelaciji kao instrumentu za objektivnu ustavnu zaštitu. Bez ograničene kontrolne nadležnosti u pogledu arbitrarne primjene prava pred redovnim sudovima ni jedan od instrumenata se ne bi mogao ostvariti.

6. Facit

Prethodni redovi svjedoče o različitim aspektima koji su u debatu o jednom vrhovnom sudu za BiH uvedeni radovima objavljenim u ovoj knjizi. Nešto detaljnije je prikazan problem kontrolne funkcije Ustavnog suda BiH, naprosto, kao doprinos preciznijem pozicioniranju ustavnog suda u sistemu pravosuđa i nešto jasnijem izoštravanju kruga nadležnosti koje ostaju vrhovnom sudu/vrhovnim sudovima. Čini se, na kraju, da ni u BiH nije moguće zaobići jednu sudsku instancu koja bi po tipu odgovarala vrhovnom sudu i da Ustavni sud BiH ne može fungirati kao nadomjestak ovoj instanci.
Radovi koje prezentiramo u ovoj knjizi pokrivaju uglavnom sve relevantne aspekte bosanskohercegovačkog ustroja sudske vlasti i ilustriraju čvorišne probleme. Argumentaciju nije jednostavno fokusirati i svesti na nekoliko zajedničkih imenitelja. Može se ipak reći da one
ilustriraju vladajuće stajalište: debata o uspostavljanju jednog vrhovnog suda za BiH, ako hoće ostati izvan političkih projekata, neće moći bez većih argumentativnih poteškoća, koje moraju računati sa gubitkom pravne vjerodostojnosti, ignorisati neophodnost jednog vrhovnog suda za BiH.